gogh's blog

četvrtak, 14.05.2009.

Paklenica 08. - 10.05.2009.

Nikako da odemo u Paklenicu. Ili Ivek ne može, ili skijamo, ili nemamo vremena... uglavnom uvijek se nešto ispriječi. No ovaj vikend je već dugo u kalendaru i ništa ga nije moglo uništiti... osim lošeg vremena. No vrijeme je ovaj puta poslužilo idealno! Sunce, blagi povjetarac, temperature do 25C, jednom riječju - idealno!

Ivek se taman noć prije vratio iz Njemačke i nakon slabo prospavane noći spremili smo stvari i u petak popodne smo bili spremni za start. Prvotno brojna RAK ekipa (barem na "papiru") bila je razlog zašto je u kampu Marko u Starigradu rezervirano ukupno 5 ili 6 pozicija za šatore. No kako to obično biva, s bliženjem termina odlaska ljudi polako otkazuju. Od svih najavljenih u petak smo sjeli u auto Elvis, Damir, Ivek i ja, a kasno na večer stigli su i Damir Behlić i Eca. Ukupno tri šatora... jedva :)



Podizanje šatora i lagano ćaskanje te palimo vonderice i osvjetljavamo vodič Paklenice u odabiru sutrašnjih linija. Ivek i ja smo nepokolebljivi. Odluka je pala već ranije na Brahma. 300 metarski 5c klasični smjer u stijeni Anića kuka, ujedno i prvi ispenjani smjer u Paklenici. Smjer s dugom povijesti i smjer koji se jednostavno mora popesti, kakav god bio. Ako ostane snage i vremena prvotni plan je nakon Brahma popesti i Flex & Rex ili Aigora. Ne preteški 6a Pezzolatov smjer od 120 m u stijeni Kuka od Skradelin, na samom ulazu u penjački predio.



Budimo se rano, već oko 05:30. Brzinsko spremanje na pola spremljenih stvari i ubrzo smo u autu. Prije 06:30 ulazimo u NP i izbjegavamo plaćanje ulaznice. Tradicionalan doručak na "zidiću" kod parkinga je neizbježan. Otvaraju se konzerve, naresci, maže se nutela i kroz 15-ak minuta smo siti i spremni za start. Početna Damirova i Elvisova žurba rezultira zaboravnosti, tako da se i nekoliko puta vraćaju u auto po magnezij, uže i sl. Za taj dan odabrali su tri smjera. Prvo Nidia u Velikom Čuku (6b+, 160 m), pa potom Pero (5c, 80 m) u Stupu i zatim odmah nastavak u Brid za Veliki čekić (5b, 150 m) i izlazak u zadnju dužinu Brahma i spajanje s nama. Iako smo prvo mislili kako ćemo mi puuuno prije izaći iz smjera, jer njih dvojica imaju dva pristupa, prelazak preko sipara i nešto više visinskih metara, tome ipak nije bilo tako.



Dolazimo pod Anića kuk vrlo brzo. Na naše ugodno iznenađenje nema nikoga niti u smjeru, niti pod smjerom, niti u susjednim smjerovima. To nam se sviđa! :) Polako obavljamo WC, koji naravno nismo u kampu, sređujemo opremu, navezujemo se i u 8h ulazimo u smjer. Ulazim ko prvi u prvu dužinu. Odmah borba sa ulazom i pronalaženjem spitova, koji su prava rijetkost u Brahmu. Pazim da odmah u startu ne skrenem krivo u Black Magic Woman (6b+) i začinim si dan. Dolazim do sidrišta i vičem Iveku penji. Dolazi do mene i kreće u drugu dužinu. Za sada sve štima. Malo slikamo, malo penjemo i primjećujemo da smo dosta spori, no to nas ne bedira, dapače - uživancija!



Nakon nekoliko dužina primjećuje se kod Iveka borba sa psihom. Dug period netreniranja, nespavanja i sl. ostavlja trag i sve postaje problem, od kondicije, pa do loše zaspitanosti i odjednom se ful lagani smjer pretvara u nešto pomalo mučno. Dolazimo u 4 dužinu, Ivek kreće ko prvi i mora priječiti desno. Nakon što je krenuo i izvukao 20-ak metara užeta, uže se smiruje i ništa se ne događa dobrih pola sata. Vičemo si i skužim da je sve ok, ali nešto čeka. Jasno mi je da je fulao smjer i da se češka iza uha. Približava nam se navez Čeha i Ivek odlučuje pričekati ih i vidjeti kuda idu, kako bi izašao na pravi put. Propuštam ih na sidrištu, iako im nije jasno zašto to činim. Česi prolaze i čujem neki žamor gore. I drugi u navezu odlazi, a naše uže i dalje stoji. Ubrzo dolazi i drugi navez, ovoga puta slovenski. Već sam mislio da ćemo i njih pustiti ispred, no taman kad sam se počeo premišljati vidim da je počeo vući. Ubrzo dolazi na sidrište i viče "penji"! Pozdravljam Slovence i krećem. Tu kreću nelogičnosti. Jedna traka oko drveta, a uže ne ide tamo (kupim ju), ubrzo mi viče da pokupim dva čoka u stijeni i trake, jer nije zna di je sidrište (navodno ga je fulao i otišao u Black Magic...), no prilikom vađenja čokova vidim GSS sidrište na 5 točaka odmah pored!?! Ništa mi nije jasno. Nije moguće da ga nije vidio i zapetljao se na tako blentavom mjestu!? Je, moguće je :) U stijeni su moguće stvari koje inače djeluju nemoguće. :)



Dolazim do sidrišta i vidim kako je zapravo nehotice spojio dvije dužine. Razmjenjujemo par riječi, objašnjavam kako nisam isključio telefon, nego da nemam signala i da me zato nije uspio dobiti i sl. No sve je manje važno - pred nama je ključna dužina. 5c prevjesni kamin je detalj od možda 4 metra. No da je to zaista 5c ne bi bilo problema. Klasičan smjer nosi i klasičnu ocjenu i taj 5c se odmah pretvara u cca 6b! Penjem ko prvi, spreman na sve i pun opreme. Na 200-tinjak metara od dna kanjona Velike Paklenice ulazim u detalje nadobudno ga pokušavajući proći slobodno. No odmah mi kamin daje do znanja da danas to neće ići. Štekam komplete, postavljam trake i radim stremen od daisy chaina te počinjem tehnicirat. Ulazim u kamin i patim se, sve je uži i ruksak mi zapinje. Probavam nekoliko puta i niti jednom ne uspijevam izaći van na policu. Gubim puno snage, ali ne odustajem. Posljednji pokušaj, ako sada ne uspijem idem nazad i prepuštam palicu Iveku. Skidam ruksak, držim ga zubima iznad ponora dok sjedim u pojasu i prebacujem ga na policu iznad glave. Nakon toga sve je lakše. Čupam se rukama i nogama i izlazim van - Yeah!! :)



Nastavljamo dalje no Ivek je psihički i fizički jako loše. Ja potežem ko prvi daljnje dužine i polako, uz redovito prevezivanje ili premotavanje užeta stižemo na vrh. Ukupno skoro 8 sati u smjeru. Nismo ni izašli van kad čujem poznat glas: "Zategniiiii!!", kako se lomi od stijena. Okrenem se, a ono Elvis i Damir izlaze iz Brida za Veliki čekić. Svaka čast. Da smo se dogovorili ne bi uspjeli ovako nanišaniti. Dolazimo na vrh, sjedamo, pijemo, jedemo i uživamo u pogledu s vrha Anića kuka, jer smo svjesni da nas čeka najgori dio penjanja - silaz. Tko nije probao silaz s Anića kuka preko jugozapadne stijene nije ništa probao. Škrape, škrape i škrape. Stijene oštre kao žilet, gdje svaki pad ili popikavanje vodi ozbiljnim porezotinama i lomovima. Nema padanja! Silaz po feratama je pravi izazov nakon 8 sati provedenih u stijeni. No snalazimo se i nakon oko sat vremena silazimo u Klance.

Zadovoljni se vraćamo prema autu i već određujemo što ćemo jesti. Gladni ko vukovi (ali doslovno!) zovemo Tanju u Iglu u Paklenici, koja nam otkriva koja je mesnica otvorena. Odmah idemo prema njoj i kupujemo 2 kg ćevapa, 4 paketa kobasica, luk, ajvar, kruh i vatra na roštilju u kampu već se pali.



Behlići su taman završili s večerom u obližnjoj pizzeriji i pridružuju nam se u priči oko vatre. Dok nama kruli u želucima, oni veselo podriguju. eh... No nema veze, roštilj je bio sladak kao rijetko kada do sad. :) U 23h više ne znamo za sebe.

Nedjelja je klizna. Odmah je pao dogovor da se prije 8h ne dižemo iz vreća. Tri puta upaljeni alarm na autu od Slovenaca ipak mijenja naš plan i budi nas nešto ranije. Spremamo stvari i puno sporiji i manje odlučni krećemo prema kanjonu. Elvis i Damir se dvoume hoće li ići u Forma Vivu (6a+, 180 m) ili ne. Umorni su, a smjer je gadan. Ipak ulaze i Knezov smjer ih dočekuje bez milosti.

Ivek je i dalje u banani i kaže mi da ili neće penjati ništa ili ćemo ići u neki lagani smjerić. Odluka pada definitivno ne idemo u Šaleški i Brid za Veliki čekić, što smo prvotno planirali, nego na Nosoroga. Malo penjanja, malo slikanja i sl. Smjer koji je više pentranje nego penjanje i dalje nam je problem zbog Ivekovog umora i bolova u nožnim prstima. No svejedno uživamo koliko možemo. Dolazimo na vrh, grickamo kekse (barem ono što je ostalo od njih nakon što sam ih samljeo u detalju Brahma) i ubrzo se spuštamo dolje. Pola dana je iza nas, što sada!? Ići u kamp, ići u birtiju, ići na klopu ili još malo penjati!? Meni se ful penje, ali partner ne može više staviti penjačice na noge koliko ga bole žuljevi. Odlučujemo se da ću napasti par sportiva i onda basta.



Dolazimo u Klance i gledam nekoliko lijepih 6a i 6a+ linija. Smjerovi mi se čine super, no nitko ih ne penje, a nisam čuo ništa o njima i strah me da ću ostaviti komplete u smjeru. Idemo dalje i pronalazim jedan 15 metarski 5c. Djeluje lijep. Ulazim u njega i u stvarnosti mi je još ljepši nego što je izgledao! Gibovi za pet. Hvatišta super, smjer je konstantan, ali ga prolazim i penjem onsight. Super!! Odlučujem još jedan penjat. Pronalazimo u vodiču jedan 5c preko puta potoka. Odlazimo tamo, Ivek ko pravi logističar nosi opremu i dolazimo pod smjer. Kosa linija, pomalo prevjesna, ali ne preduga. Nekih 10 m. Ulazim u njega i divim se lijepim pokretima. Dva prekrasna smjera... i njega sajtam. Ful sam hepi i takav se vraćam prema autu. Razmjenjujemo opremu, odmaramo i ubrzo stižu Elvis i Damir iz Forma Vive. Cijeli dan, tehnički prolazili, polu krvavih podlaktica, ali zadovoljni. Neki više neki manje. Elvis se nadao proći slobodno, ali nije. Drugi puta.

Sjedamo u pizzeriju, naručujemo skromnu pizzu za 46 kn i jedemo. Oko 22h krećemo za Rijeku. Vikend za 5, iako su planovi bili puno veći. :)

subota, 11.04.2009.

Vela draga, penjanje 11.04.2009.

Po tome koliko pišem na blogu čovjek bi rekao da sam samo doma u fotelji. No vjerujte nije tako. :) Sva ona silna skijanja koja su posao/gušt ne pišem jer nekako nema smisla, a ostalo je u ovom periodu jako rijetko. No kreće ljetna sezona, pa vjerujem kako će biti više toga za reći ili spomenuti.

Eto, krenulo je lijepo vrijeme. Sunce je zagrijalo pošteno. More je već skoro 15°C, stijene su tople, ali još uvijek nije pakleno. Sve vodi u jednom smjeru - penjanjeeee! :) Iako su planovi bili veliki, cijelu jesen proveo sam na boulderu u klubu, ali skijaška sezona je učinila svoje (ne žalim se!). Koja kilica je ponovo bila tu, a i treninzi su postali strašno neredoviti. Tu i tamo jednom tjedno ili jednom u dva ili čak tri tjedna ne može se održati Bog zna kakva forma. Ozljeda tetive koju sam zaradio u prvom mjesecu provlačila se puna dva i pol mjeseca, no u posljednje vrijeme tetiva je bolje, na boulderu sam ponovo češće nego zimi i jedva sam dočekao maknuti se iz zatvorenog prostora i napasti stijenu! :)



Već sredinom tjedna Lei i ja smo odabrali Velu dragu za odredište. Jedan slobodan dan dovoljan je da ga ispunimo kako treba i već u 9 ujutro smo u autu i krećemo prema Dragi. Spuštamo se prema kanjonu, a kad tamo hrpa Mađara, Austrijanaca i Nijemaca!? Da nije bilo Vlade bili bi jedini Hrvati, što nije baš čest slučaj.



Ja nabrijaniji nego ikad, a Lei s voljom da penje ko prva. Pa to se ne propušta! :) Lei prva ulazi u Pinčicu i penje ju ko prva. Psiha i 6 mj. ne penjanja rade svoje, no nakon malo štrikanja dolazi do sidrišta. Spušta se dolje i za koju minutu smo u podnožju "Ljubice" (6a+), "Austrijanca" (5c) i "Bršljanovog žljeba" (5b). U Ljubicu ulazi Kiko, kako kaže: "Malo za zagrijavanje tetiva", a ja ulazim u Bršljanov žljeb. Sajtam smjer bez problema, radim nekoliko slika i spuštam se dolje. Lei okoliša "bi ne bi", ali nakon početnog navezivanja ipak odlučuje sačuvati snagu za svoj veliki dug - "Bijelo pranje" :)



Nakon zagrijavanja i premišljanja da li da napadnem Ljubicu (6a+) ili Flipera (6a), odluka pada na Flipera, za kojeg mi Kiko govori da je jako sitan i da se nikom nije pretjerano dopao, te da je čak i Bale rekao da je čupav. To mi već puno govori :) Kiko kreće u Napoleona (7b+) u kojem je ostavio jedan komplet.



Fliper me izbezumio u startu. Prvo nisam znao kako da uđem, a kada sam saznao bilo je sitno za poludit. No nakon malo isprobavanja i sjedanja uspijevam doći do drugog spita. Tamo odmaram, pa ponovo malo padam, pa idem dalje i tako sve do vrha. Uglavnom, čupavo, nepovezano i jako zamorno. No ne predajem se. Sljedeći puta ponovo ga penjem, a mislim da ću imati i društvo! ;) Jelda Ivek?



Nakon toga umoran odlazim postaviti Lei "Bijelo pranje", kojoj je to projekt od prošlog ljeta. :) Prolazi ga na top rope, uz malo navlačenja, no ipak ga prolazi. Nakon toga odmaramo, neki više, a neki manje. Konkretno - ja spavam na suncu, a Lei odlazi brati šparoge. Vraća se za pola sata s praznim rukama. Vlado ih je pobrao sve na tom području... sunce mu njegovo.



Odmaramo zajedno, gledamo ove silne strance kako penju i uživamo. Za kraj odlučujem još popesti samo Fu Fu i idemo doma. Rješavam smjer, pakiramo stvari i oko 16:30 smo kod auta. Jurimo doma gladni ko vukovi na klopu. Super dan i super otvaranje sezone penjanja! :)

nedjelja, 22.02.2009.

Platak - Guslica, turno 22.02.2009.

Uspjeli smo Lei i ja uloviti jedan dan, odnosno prijepodne, za turno skijanje. Dugo smo se premišljali kuda, a da ne traje dugo i odluka je pala da krenemo s Platka prema Guslici. Cilj je bio doći što dalje, dok god je dobar snijeg. Krenuli smo šumskom cestom, preko Pribeniša, koja je poprilično zaleđena i kompletno pod snijegom. Samo tu i tamo izviruje makadam, koji uspješno obilazimo.



Dolazimo do skretanja udesno i markacije za Guslicu. Slijedimo ju. U početku je staza blaga i široka, no već nakon par sto metara se sužava i prolazi kroz granje i gustu bukvinu šumu.



Malo gore, malo dolje, na par mjesta vjetar je napravio dosta jaku ledenu koru, koju uz povećan oprez prolazimo. Nakon sat vremena uspona dolazimo skoro do vršnog dijela, koji je bez drveća, no vrlo zaleđena podloga, koja i nije baš najbolja za skije odbija nas od daljnjeg uspona. Radimo odmor, jedemo naranče i kekse, slikamo se i skidamo cucke. Skijamo prema nazad po smjeru uspona. Kroz granje i usku stazu kratkim zavojima dolazimo ubrzo do ishodišta. Ukupno dvosatni izlet bio je onako... baš po mjeri, kakav i mora biti za uživanciju, razgibavanje i ugodan nedjeljni odmor.



Na Radeševu pijemo dva kuhana vina (od 28 kn!!) i spuštamo se prema Rijeci.

petak, 16.01.2009.

Slovenski Snežnik - turno 29.12.2008.

Opet dugo nisam ništa pisao. Dobro, razlog je valjda jasan. Zimski period me gotovo u cijelosti okupira skijanjem i poslom oko skijanja, tako da nemam vremena ni za što. Ono malo vremena osim skijanja uvijek se trudim kvalitetno potrošiti na - skijanje! :) Naravno, ono turno. Kako za alpinističke uspone i neka ozbiljnija penjanja osim bouldera također nemam vremena, ovo što je bilo između Božića i Nove Godine bilo je zaista prekrasno.



Dan nakon izleta na Cerkno uslijedio je turni uspon na Slovenski Snežnik. Dugo smo se dogovarali Balt, Čuljo i ja i na kraju dogovorili. Čuljo je došao do Rijeke u 7 sati ujutro, pokupio mene, a nakon toga smo zajedno otišli po Balta. Trpamo se u Čuljin auto i krećemo prema Rupi. Ubrzo smo u Sloveniji i nastavljamo prema Ilirskoj Bistrici, te dalje prema malom planinskom mjestašcu Sviščakima, u kojem se nalazi i istoimeno malo skijalište.

Dolaskom na parking ustanovili smo jednu jako nezgodnu činjenicu. Balt je zaboravio torbu s pancama, u kojoj naravno nisu bile samo pance, nego i hlače, te rukavice!! Brzo se snalazimo i panike nema. Danak umoru je bio vrlo jasan, no ne damo se. Svoje rezervne rukavice dajem Baltu, koji odlučuje krenuti s nama iako nema pance. Ići će pješice do vrha. Snijeg je vrlo tvrd, temperatura je daleko u minusu i svježeg snijega gotovo da i nema. Čak su neki predjeli pogodniji za dereze nego za skije. Krećemo prema vrhu...



Put pamtim još od kada sam s Lei bio na vrhu usred ljeta. Krajolik je podosta drugačiji pod snijegom, ali problema s orijentacijom nema. Uostalom GPS je u džepu, za svaki slučaj. Napredujemo brzo, hodamo laganom planinarskom stazom prema vrhu. Baltu također super ide, a propadanja više manje nema :)

Nakon dva sata hoda dolazimo do granice drveća, tj. na sedlo između Malog i Velikog Snežnika. Vjetar pojačava, snijeg je sve smrznutiji, a česta je i kora. Sa skijama postaje sve opasnije, dok Balt počinje na mjestima propadati skoro do struka. Uz manje pauze i hod u serpentinama savladavamo i posljednju vršnu piramidu 1796 m visokog Snežnika. Zadnje metre, osim što smo više slikali nego hodali, radi predivne panorame koja se otvarala u svim smjerovima, prešao sam sa skijama na leđima, zbog iznimno zaleđene podloge.



Na vrhu slikanje, brzinsko presvlačenje u skloništu te proždiranje posljednjih količina hrane i još uvijek vrućeg čaja. MMS-ovi pršte, a ljudi na vrhu smjenjuju se brzinom bure, koja je nemilice harala po vrhu i od inja radila zanimljive oblike. Pola sata na vrhu sasvim je dovoljno i krećemo nazad. Balt nas otpraćuje uz prigodne riječi ljubomore u stilu: "Da vam mater vašu...", dok Čuljo i ja kopčamo pance i skije i krećemo u odličan spust niz glavnu strminu. Nakon spusta s vršne piramide Balta čekamo u zavjetrini. Procjena je bila da ćemo ga čekati preko pola sata, no procjena se pokazala kriva. Došao je za 15-ak minuta.



Nastavljamo silaz puno blažim terenom u dobroj zavjetrini. To nam garantira i puno bolju kvalitetu snijega, što ljude na skijama veseli, dok one u gojzericama (bez gamaša) brine. Vraćamo se nazad prema Sviščakima i to paralelnim putem s usponom. Konstantan silazak prava je milina i došao je kao naručen za lijepi odmor od uspona. Stižemo do auta zadovoljni i gladni. Odluka o klopi pada vrlo brzo - Kokolo. Pasta nam je zamirisala čak na brdu. Zovemo Lei, koja se ekspresno spušta u restać i već zvonimo vilicama i noževima :)

Ostale slike mogu se pogledati ovdje

četvrtak, 23.10.2008.

Vela Draga - penjanje 19.10.2008.

Iako malo noge teže od prethodnog biciklističkog dana, nedjelja je donijela prekrasan penjački dan. Oko 9h ujutro uputili smo se Lei, Ivek i ja prema Veloj Dragi. Oko 09:30 h srećemo Lea i Diega na parkingu ispred Drage, što nas uopće ne čudi, dapače, čudilo bi nas da nisu bili tamo. :)



U Dragu dolazimo svatko sa svojim projektima. Ivek penje pukotinu na Rukavici i još poneki smjer koji nije penjao, Lei ponovo napada Stojana i Bijelo Pranje, te po prvi puta planira popesti smjer ko prva, a ja imam u planu penjanje bilo koje 6a ocjene...



Dan počinje sa Stojanom. Ja ga postavljam, a Lei ga na top rope savladava uz dosta muke. Puf, pant i dolazi na vrh, iako je nekoliko puta umalo odustala :) Stojan se još jednom pokazao kao tvrda, no ovoga puta savladiva četvorka za Lei. Dalje Ivek ide u osvajanje Pukotine. U detalju malo zapinje, posklizava se, no ostaje u ravnoteži i prolazi naporan i konstantan 5b smjer koji se većinom penje na duelfera i jamming. Lei se taman odmorila pa joj postavljam Bijelo pranje. Drugu četvorku s jednim malo jačim detaljem. Lei se već dugo bori s tim smjerom te ga niti uz silan trud ne uspijeva popesti. Detalj je još uvijek malo pretvrd za Lei, te smjer ostaje za neku drugu priliku. Odlazimo na Veliki Toranj. U jugozapadni smjer ulazimo Ivek i ja i Diego i Leo. Dogovor je da penjemo samo prvu dužinu i onda da absajlamo skroz do dna tornja, tj, jugozapadnu prevjesnu stijenu visoku oko 60 m. Spajamo dva užeta, jedno od 60 i jedno od 80 m i krećemo dolje. Ja krećem prvi i slikam. Nakon mene se spušta Diego, pa Ivek i na posljetku Leo, koji je još usput snimao i filmić s absajla :).



Na dnu proučavamo smjerove koji idu od dolje i saznajemo za prekrasan tehnički smjer - Milanov smjer (6c/A0), za koji Ivek i ja odlučujemo da ćemo ga uskoro proći tehnički, ali ne na A0, budući da planiramo s ful opremom u njega.

Nakon razgledavanja Milanovog smjera i Istočnog brida, Ivek se odlučuje na penjanje po užetu. Sve bi to bilo ok da nije odlučio uspon svih 60 metara do početka absajla. Luđak! :) Dok sam ja drijemao i ručao, on penje po užetu i uz krvave žuljeve dolazi do sidrišta za više od sat vremena. Ubrzo absajla i dolazi do Gorgone, gdje se ponovo svi okupljamo.

Lei ponovo stupa na scenu - penje Motiku (5a) kao prva! I to prvi puta! Noge drhte, razumno razmišljanje nestaje i gubi se među krimpovima i tramvajcima. Usprkos svega Lei sigurno dolazi do vrha smjera i zadovoljno se spušta dolje. Prvi popenjani smjer kao prva, a Lei dodaje da je i zadnji :)

Dalje ja penjem. Iako sam planirao napasti Flipera (6a) ulazim u I am from Austria (5c), kojeg još nisam penjao. Smjer je odličan, jako lijepih gibova, nimalo težak. Provučeno uže koristimo za penjanje Ljubice (6a+) na top rope, no kako za smjer kažu da je realna ocjena 6b, okusili smo i sami. Ne uspijevam preći niti prvu trećinu smjera. Sitni krimpovi ubili su me za kraj dana, a kasnije je i Ivek zapeo na istom dijelu. Ružica, smjer koji bi trebao biti 5c, na kraju je također ostao neispenjan. Budući da nisam htio zaobići ulazni detalj, krenuo sam ravno u smjer i padao na prvom spitu. Realna ocjena ulaza je 6b, a glavni krivac je erozija tla, koje se odronilo i time "povisilo" stijenu i time napravilo ulaz višestruko težim.



Zadovoljni i umorni vraćamo se doma. Klopamo maneštru i kobasice u restoranu na Poklonu i već jurimo prema Rijeci, jer sutra se rano dižemo... boulder nas čeka :)

Rijeka (doma) - Matulji - Rukavac - pl. dom na Lisini - Zejane - Permani - Kastav - Rijeka 18.10.2008.

Klapa 3... Tri puta mi je trebalo da obiđem biciklističku rutu koju sam želio. Prvi vikend sam krenuo kasno i nekako nadobudno mislio Lisinu proći u sat vremena. Kako nije išlo skratio sam put odmah preko Rukavca prema Jušićima i Kastvu. Sljedeći vikend (11.10.) o kojem nisam pisao (shame on me!) smo išli Lei i ja. Parkirali smo se na skretanju za Rukavac, kod Brega i došli do makadama i Lisine, ali smo prošli tek nekoliko km pa smo se vratili nazad, jer je bilo mrvu prenaporno za Lein ukus. I onda je došla i treća subota u nizu i ovo iz naslova...



Krenuo sam u 11:30 h od doma, s Krnjeva u Rijeci, preko Kantride pa potom laganim usponom prema Matuljima. Od Matulja već dobro poznatim putem prema Rukavcu i dalje ulazim u šumu Lisinu gdje vodi ustrajan uspon prema 720 m visokom planinarskom domu.

Od doma do "doma" mi je trebalo okruglo 2 sata vožnje. Put nije strm, ali je ustrajan. Dom me dočekao u vrlo derutnom stanju, no veći nego sam očekivao. S vanjske strane je jog, roštilj i bunar, sve je obraslo u paučinu, a više puta provaljivana vrata zabarikadirana su lokotima.



Odmaram, pijem vodu, slikam i uskoro do mene dolazi čovjek s dva psa. Lokalni mladi planinar staje i započinjemo priču. Saznajem dosta detalja oko doma, okolnih puteva, cesta i mjestašaca. On ubrzo kreće nazad, a ja nastavljam prema 1020 m visokom vrhu Lisina. Put me vodi dalje strmom i napuštenom planinarskom stazom koja je nakon nekoliko kilometara vožnje završavala strmom kamenitom stazom, potpuno neprohodnom za bicikl. Tu se odlučujem na povratak prema domu. Dalje od doma se vraćam na šumsku cestu po kojoj nastavljam put u smjeru iz kojeg sam i došao - dalje prema mjestu Zejane.



Spust je naporan i drndav za ruke no savladavam ga i dolazim na asfaltiranu cestu, na kojoj skrećem desno i slijedim smjer za Permane. Malo gore, malo dolje i ubrzo sam u Permanima, gdje kratim put, prelazim autocestu i nastavljam spust preko Jušića za Kastav. Od Kastva laganim spustom dolazim do doma. Ukupno oko 4 i pol sata vožnje, a sve skupa oko 5 i pol sati, prijeđenih 54 km i oko 1000 m uspona i isto toliko silaska. Lijepa subota...

subota, 11.10.2008.

Kamenjak 05.10.2008.

Trebali smo ići u Paklenicu! Da Ivek, TREBALI SMO... ali nismo. Te možda loše vrijeme, te nemam love, te možemo sljedeći vikend, te moram u Viroviticu i sl. No dobro, dosta tračanja. :) Nakon svih silnih izmotavanja završili smo na Kamenjaku, ali nabrijani da se dobro napenjemo. Lei, Ivek i ja došli smo s krmeljama u očima oko 8 i 15 na Kamenjak i odlučili smo se da Lei i ja odemo u Kamin, popeti i taj smjer, kako bi Lei prošla sve školske smjerove. Ivek se za to vrijeme šetao, nešto dobacivao i uglavnom dosađivao. Prošli smo kamin bez problema, uz Lein A0 u prvoj i drugoj dužini. No tome nitko nije pridavao previše pažnje. Absajlam dolje gdje me Ivek već čeka nabrijan za novi smjer. Lei se odlučuje ostati sunčati na vrhu te čekati mene i Iveka da dođemo drugim smjerom na vrh.



Penjemo Pepa, ocjene 5b (po Čujinom vodicu 5c!?). Lijep smjer, lijepih gibova. Nije težak, onako taman za zagrijavanje. Nakon toga odluka pada na Fratra (5b, 4b+). Ivek kreće prvi u prvu dužinu i kreće u uzak i sloperast kamin. Odlično zaspitana dužina daje sigurnost, ali pažljivi Ivekovi gibovi daju mi naslutiti da dužina nije previše laka, što bi se dalo naslutiti prema ocjeni. Pred samim izlazom na rame, gdje je i prvo sidrište Ivek dolazi i do detalja. Glupi detalj - s jedne strane pomalo prevjesna stijena iznimno glatka, a s druge strane također sloperasta stijena koju treba nekako na trenje savladati, dok je u sredini pukotina debljine ruke. Ivek okoliša, isprobava, i konačno dosta elegantno prolazi detalj. Krećem i ja te se ubrzo uvjeravam u mušku ocjenu i komentiram ju riječima: "puf pant, pet be maj es!!" Uz nezaobilazni jamming polovice tijela u debelu pukotinu, koji je poslužio kao odmor, prolazim i ja detalj te dolazim na sidrište, gdje pronalazimo jednu bježalicu, no ne uspijevamo je skinuti sa spita.



Kratak odmor i krećem u drugu (lakšu) dužinu. Da ni ta dužina baš ne odgovara previše ocjeni koja na njoj stoji, uvjeravam se već na prvom gibu, gdje je ulaz ponovo sloperast i poprilično blentav. Naravno, prvi spit je dosta visoko. No uz jedno do dva manja posklizavanja prolazim slobodno i čekam Iveka da dođe do mene i Lei, koja je već poprilično zabrinuta. Čekala nas je upaničarena (u oba smisla te riječi) na vrhu oko sat vremena. Absajlamo svi troje dolje te krećemo u razgledavanje sportskih smjerova. Dolazimo do bivka, gdje planiramo penjati nekoliko smjerova, no nismo ih našli, pa odustajemo i vraćamo se prema mjestu gdje smo bili. Penjemo Teyecratel, ocjene 5c. Kako je smjer dug 40 m i sastoji se od dvije dužine, penjali smo samo prvu dužinu i spojili se na sidrište Pepa. No to je bilo sasvim dovoljno za odličan trening na zanimljivom detalju, na samom ulazu u smjer, tik iznad (poprilično visokog) prvog spita. Ivek kreće prvi i tadaaaaa - PADA. Prvi pravi pad za Iveka, koji je naravno snimljen mobitelom. :) Nakon toga se koncentrira, pamti gibove i prolazi bez većih problema. Postavlja top rope za Lei, koja pokušava popesti Pepa, ali ne ide. Pomučila se na početku smjera i odustala. Malo prevelik zalogaj za početak. Na kraju sam još i ja probao ispenjat Teyecratel i uz jedan odmor u pojasu, prošao sam detalj i došao do sidrišta. Sve u svemu penjački dan za 5. Napenjani i umorni jurimo doma na klopu! :)

Biciklom Rijeka - Matulji - Rukavac - Jušići - Kastav - Rijeka 04.10.2008.

Subota popodne, ne skijamo, ne penjemo... vrijeme je za bicikl. Lei izjavljuje kako ima posla i kako joj se ne da nigdje, a ja se odlučujem na odlazak do Rukavca i uspon kroz šumu Lisinu na Učki sve do planinarskog doma Lisina na 725 mnv. Krenuo sam oko 16:30h od doma preko Zameta, Kantride i Matulja, pa sve do Brega i Rukavca. Kako mi je za uspon do tamo trebalo nekih 45 do 50 minuta došlo je u pitanje hoću li stići proći sve za dana. Naravno, lampu za bicikl nemam, a Petzlova vonderica mi baš neće puno pomoći u vožnji mrklim mrakom.

Srećem Gorana u Bregima kako šeće psa. Razmjenjujemo par riječi i krećem dalje. U Rukavcu stajem i procjenjujem situaciju. Ako sad uđem u Lisinu neću se vratiti za dana i moglo bi biti problema. Odlučujem se za povratak kružnim putem - preko Jušića i Kastva. Odluka je bila dobra. Od tuda je put ravan, eventualno malo gore, malo dolje. U Jušiće dolazim za 15 minuta i nastavljam dalje prema Kastvu. Bela nedeja je već uzela maha i sve je krcato auta i ljudi. Ne zaustavljam se, nego se spuštam prema rijeci i uz provjereni windstopper odoljevam naletima vjetra pri konstantnom spustu između 40 i 50 km/h. Dolazim doma, nakon prevaljenih 25 km brdskih staza i s malim žalom što nisam prošao Lisinu. Bit će prilike sljedeći vikend.

ponedjeljak, 29.09.2008.

Platak - Pribeniš biciklom 28.09.2008.

Ustajemo rano - već oko 06:30 sati i nalazimo se s Lukom s Krvavca, s kojim obilazimo Platak. Gledamo staze, komentiramo, sjedamo na čaj i nakon dva sata ugodnog ćaskanja krećemo prema biciklima, koji su još uvijek na krovu auta.

8°C i vrlo jaka bura nekako nam ne ulijevaju povjerenje, no ne odustajemo. Nedostatak zimskih biciklističkih hlača nadoknađujemo brzim pedaliranjem i samouvjeravanjem u stilu: "nije mi hladno, nije mi hladno, nije mi hladno" :)



Krećemo s parkinga prema lovačkoj kući i ulazimo u šumu, na označenu stazu za skijaško trčanje. Staza je lijepa kombinacija šumskog puta i makadama, po sistemu - malo gore, malo dolje. Nakon par kilometara izbijamo na ogromnu livadu, s koje je pogled na Radeševo, Snježnik i Guslicu, kao na dlanu! Kratko slikamo i nastavljamo dalje. Vjetar i dalje neumorno puše, no nedamo se. Vozimo sve dok nismo došli u gustu šumu i nakon nekoliko kilometara izbijamo na, ni manje ni više, ASFALT. Usred šume. Nismo skužili što radi asfaltirana cesta tamo, tj. njen komad od kojih 500-tinjak metara, ali nastavljamo sve dok nismo prošli raskrižjem za Hahlić. Nakon daljnjih par kilometara ispadamo na šumsku cestu za Klanu, po kojoj krećemo povratak nazad.



Kako bi prebrzo došli do Velikog doma na Pribenišu, odlučujemo se skrenuti na odvojku koji vodi prema Jelencu. Vozimo se prema poznatom na vrhu i ubrzo slijedimo skretanje za livadu Veliko Snežno (ako sam dobro zapamtio). Livada je zaštićena od pogleda, prolaznika i svih vanjskih utjecaja... uključujući i nas! Nismo uspjeli doći do nje, jer cesta vodi oko nje, te smo se nadali kako će nas negdje dovesti, no nada je bila uzaludna. Sve lošiji makadam ubrzo je zamijenila zapuštena šumarska cesta, koja je postala još lošija i pretvorila se u škrapastu planinarsku stazu... da bi na kraju i to nestalo, te smo se našli okruženi gustom bukovom šumom. Iako smo naoružani kartama i GPS-om, jasno nam je da nešto ne valja, te se ipak ne odlučujemo na prolaz po azimutu, koji bi nas u svakom slučaju odveo na željenu šumsku cestu, ali je pitanje količine uloženog truda i napora probijanja po neprohodnom terenu.

Vraćamo se nazad, dijelom guramo bicikle, a dijelom vozimo. Ubrzo staza postaje bolja te se vraćamo na makadam po kojem jurimo prema Velikom domu. Dolazimo nešto iza 12 sati u dom i sjedamo posve sami (podsjećam da je riječ o sunčanoj i lijepoj nedjelji!?). Mažemo njoke s junećim gulašom i grah s kobasicom. Njam. Palačinke, koje su nam ostale u sjećanju kao jedne od boljih na ovim prostorima, ipak nisu više onakve kakve su bile, tj. vjerojatno su bile pečene još prethodnog dana.

/>

nedjelja, 28.09.2008.

Vela Draga - penjanje 27.09.2008.

Nakon nekoliko kišnih i vjetrovitih dana dočekali smo lijepi vikend. Sunce, pomalo vjetrovito, temperature izmedju 10 i 18°C. Idealno! Nije nam trebalo puno vremena da se isplanira cijeli vikend...

Iza 09 sati ujutro Lei i ja smo krenuli prema drugoj strani Učke i Veloj dragi. Odlučili smo se ići preko Učke, umjesto kroz tunel. Jeftinija i sporija varijanta nekako nam je više odgovarala. Na skretanju ceste za Veprinac srećemo Diega, koji je s nekom svojom ekipom isto krenuo put Vele drage. Parkiramo se i krećemo na spust do donjeg dijela klanca (Gorgone). Diego i frendovi idu na Veliki Toranj, vode neke cure prvi puta na uspon u više dužina, a Lei i ja se zaustavljamo na Gorgoni. Ubrzo stiže i nezaobilazni Leo, koji je sam svratio vidjeti ima li koga.



Krećemo sa zagrijavanjem. Lei penje svoj omiljeni smjer - Motiku (F5a) i bez problema ju savladava. Nakon toga i Leo ju penje na top rope. Ja postavljam Bijelo Pranje za zagrijavanje te puštam Lei da ga pokuša popesti, nakon prošlih neuspjelih pokušaja. Pokušavala je nekoliko puta no nije išlo dalje od detalja. Spušta se dolje, a ja koristim priliku provučenog užeta i topropiram Black Coffie VI- (F5c+). Nakon prošlih padanja bio sam spreman na sve. No na moje čuđenje ovaj puta smjer prolazim bez i najmanjih problema. Mala hvatišta su mi ovaj puta legla odlično. Pun samopouzdanja krećem dalje. Postavljam Bršljanov greben, koji iako vrlo lake ocjene, ipak nudi nezgodan izlaz iz smjera. Naime, nisam znao kuda smjer ide, pa sam odabrao najgori mogući rasplet - preko grebena, gdje sam se spojio na smjer I am from Austra (F5c) i na taj način dolazim na sidrište.



Leo je još popeo stojana, a onda smo se prebacili na predio "Rukavice", gdje sam pokušao "sajtati" Pukotinu (5b), koja nudi uspon od početka do kraja bez odmora, većinom na duelfera. Ulazim u smjer i prva dva spita prolazim ok. Dolazim do tzv. detalja i krivo se postavljam, ne koristim hvatišta koja trebam, nego pokušavam izvuči duelferom, posklizujem se i padam. Nakon toga nastavljam dalje, malo pametniji i prolazim bez ikakvih problema. Smjer je lijep, naporan za podlaktice, ali baš super. Malo mi je žao što nisam uspio on sight proći, ali nema veze.

Prekrasan dan smo ovdje zatvorili. Malo odpenjali, malo odplaninarili i super. Vraćamo se doma gladni ko vukovi. :)

<	svibanj, 2009
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Komentari da/ne?